| Popis: |
Društveno-ekonomsku situaciju Republike Hrvatske karakterizira prisutnost institucionalnih i tehnoloških promjena, uz neprisutnost značajnijih realnih promjena u obliku novih industrija, kao i značajnijeg povećanja efikasnosti postojećih privrednih sektora (poljoprivrede, industrije, turističke ponude). Naime, u svim društveeno-ekonomskim segmentima prisutne su promjene te manja ili veća poboljšanja u smislu informatizacije, telekomunikacijskog umrežavanja, prometne infrastrukture, institucijskog funkcioniranja (društvene inovacije neproizvodnog sektora), humane promjene (aktualizacija problematika obiteljskog, školskog, organizacijskog nasilja i drugih psihosocijalnih problema življenja, odgojne promjene, političke, medijske promjene i sl.), ali zbog neodgovarajućih promjena u stvaralačkom (realnom ekonomskom sektoru), ne realizira se očekivano blagostanje hrvatskog društva. Budući da su ljudski resursi nezaobilazan čimbenik u razvojnim razmatranjima (temelj svakog suvremenog ekonomskog promišljanja), u tom cilju potrebna je orijentacija na unaprijeđenje makro, mezzo i mikro-ekonomskih performansi ljudskih resursa u Republici Hrvatskoj. Problematici ljudskih resursa može se pristupati na različite načine, a ekonomska bit je u tome da je za implementaciju potrebna visoka kultura rada i života u kojoj znanje i vještine te odgovornost (ispunjavanje prihvaćenih obaveza) trebaju imati prioritet. Analizom kvantitativnih rezultata ekonomije Republike Hrvatske (ostvareni BDP per capita, konkurentnost privrede, kapacitet za inovacije, izdvajanja za znanstveno-istraživački rad, sofisticiranost proizvodnje, raspoloživost najvažnijih tehnoloških rješenja, kvaliteta i obuhvatnost obuke radnika u procesu rada, apsorpcija novih tehnologija u poduzećima, odljev mozgova) ; kvalitativnih pokazatelja (korupcije, povjerenja, odgovornosti, ambicioznosti, poduzetnosti) uz evidentiranu demografsku regresiju, razvidno je da je utjecaj ljudskih resursa na rezultate ekonomske djelatnosti u Republici Hrvatskoj razmjerno mali. Stoga se opravdano može zaključiti da je ljudski čimbenik (ljudski resursi) postao glavni ograničavajući činitelj ekonomskog razvoja Republike Hrvatske. Kao moguća rješenja ovako dijagnosticiranog problema vide se u uvođenju strateškog menadžmenta ljudskih resursa na svim razinama agregacije (makro, mezzo, mikro) kako bi se unaprijedile ekonomske performanse ljudskih resursa. Eksplicira se da je za razvoj Republike Hrvatske potrebna jedna vizionarska i koordinirana akcija na području koncepcije/strategija ekonomskog razvoja povezane sa strategijom ljudskih resursa što je predstavljeno konceptom strateškog menadžmenta ljudskih resursa. Kao rješenja za razvoj Republike Hrvatske vide se: 1) stvaranje jasne mentalne koncepcije razvoja (proizvodna/stvaralačka, a ne trgovčka) i jasnih ekonomskih strategija na području temeljnih reprodukcijskih cjelina (industrija, poljoprivreda, uslužne djelatnosti) ; 2) primjena makrofunkcijskog modela menadžmenta ljudskih resursa tako da bude u funkciji/servisu temeljnih reprodukcijskih cjelina. Temeljem ekspliciranog mogao bi se ubrzati razvoj u svim temeljnim reporodukcijskim cjelinama i privrednim djelatnostima Republike Hrvatske, promovirajući prvenstveno strateški menadžment ljudskih resursa kao ključnu razvojnu djelatost. |
