| Popis: |
Polazište ovoga rada temelji se na pretpostavci da izostajanje uvida u općost u empirijskim (po definiciji posebnim i pojedinačnim) znanostima rezultira spoznajnim ograničenjima i iskrivljavanjem perspektive. U cilju nadmašivanja tih ograničenja može poslužiti reaktualizacija Hegelove filozofije, posebno njegovih djela "Fenomenologija duha" te “Filozofije prava”. Hegelova kritika znanosti koje se bave pojedinačnim se ne tiče njihovog sadržaja, nego njihove pozitivističke forme. Mišljenje koje se očito nije susrelo s istinskim znanjem (pravom filozofijom) je karakteristično za približno sličnu argumentaciju kod prevladavajućih znanstvenika koji se bave posebnim i pojedinačnim u današnjoj svjetskoj znanosti te daje „snažnu“ teorijsku potporu neoliberalnoj (neoklasičnoj) ekonomskoj misli. Argument savršenog tržišta kod neoliberalne ideologije je i dalje vrlo važan. Jedno je znanstveno, a drugo je ideološko uvjerenje koje nastavljajući se na klasičnu i neoklasičnu ekonomiku karakterizira neoliberalizam. Značaj neoliberalne teorije je umanjen zbog ljudske psihologije i vjerovanja da je ponašanje pojedinaca unutar tržišta racionalno. U pogledu produktivnosti u međunarodnoj ekonomiji ako ostane samo strana pritiska (negativitet) dolazi do stvaranja najveće produktivnosti u uvjetima neopćosti. To dovodi do životinjskog duhovnog carstva. Osloboditi se može uvidom te razvojem subjektiviteta, što je opet stvar pojedinca koji je prenosi na društvo. Negacija je bitni moment onog općega. Individuum uzdizanjem do općosti žrtvuje svoju pojedinačnost. Subjektivitet postaje nosilac općosti i djeluje u zajednici gdje je općost prisutna. Pri tom umno znači upravo primat praktičkog uma. Obitelj i zajednica dvije su temeljne ćelije duhovnih pretpostavki općeg. Općost proizlazi iz dijalektičkog odnosa obitelji i umne vlade. Bez odnosa spram duhovne običajnosti formalna običajnost građana nije zbiljska. Ekonomska sfera traži spekulativni uvid u područje nacionalne ekonomije. Gdje je „masa bogatstva po sebi“ isključivi, vladajući kriterij, nastupa “bestijalnost u preziru svega uzvišenoga.“ Odnos spram predmeta rada ima vrlo bitan udio u kreiranju općosti. Međutim rad u vrijeme brze industrijalizacije i razvoja tehnologije nije više duhovan odnos, nego formalan. U današnjoj ekonomskoj znanosti i praksi primat ima „zdravi razum“. |
