| Popis: |
Psihologija znanosti predstavlja relativno nov pokušaj promišljanja znanosti koji, uz filozofiju, sociologiju i historiografiju znanosti, sačinjava jedan ogranak metaznanosti kao interdisciplinarnog područja. Unatoč značajnom uspjehu psihologije znanosti, ona se desetljećima pokušava etablirati kao samostalan pri-stup. Ima li potrebe za psihologijom znanosti i može li se ovaj pristup nositi s metodološkim poteškoćama koje ga opterećuju? Izlaganje ima za cilj dati potvrdan odgovor na ova pitanja argumentirajući iz perspektive filozofije znanosti, koja je odigrala ključnu ulogu u razvoju ne samo ove već i ranije spomenutih metaznanstvenih pristupa. Posebnost je psihologije znanosti, čime ona opravdano traži svoju samostalnost, u tome što se bavi kognitivnim procesima znanstvenika na razini pojedinaca. Upravo je zaslugama filozofije znanosti u dvadesetom stoljeću postalo jasno da znanstveni procesi nisu proizvod tek slijepog primjenjivanja znanstvenih metoda, već da ključnu ulogu igraju čimbenici koji su se do 1960-ih godina uglavnom uzimali kao iracionalni i ‘subjektivni’ elementi koje treba potisnuti, poput uloge znanstvenog kolektiva i tradicije, važnosti autoriteta, karijernih i drugih interesa pojedinaca, religijskih uvjerenja i sl. Ovi su znanstveni procesi posljednjih pola stoljeća analizirani u povijesnom (historiografija), problemskom (filozofija) te društvenom kontekstu (sociologija), dok se analiza na razini pojedinaca intenzivno razvija u obliku psihologije znanosti. |
