| Popis: |
Kada pomislimo na prostor, boja možda neće biti prva asocijacija, ali činjenica jest da su se umjetnici tijekom povijesti itekako služili bojom kako bi ga dočarali. Prvenstveno se tu misli na umjetnička istraživanja 20. stoljeća, preciznije na foviste i njihovu kolorističku perspektivu te Josefa Albersa i njegova zapažanja vezana za međudjelovanje boja. U smislu dočaravanja prostora kao boje posebno se istaknuo Yves Klein koji je snažno promicao svoju autorsku plavu boju (International Klein Blue (IKB)) čije je kolorističke vrijednosti poistovjećivao s onime za što je smatrao da predstavlja čisti prostor. Kleinov odabir plave boje nije slučajan jer osim što nas s njom vodi prema nebeskim prostranstvima, onda i nekim duhovnim sferama, njome istovremeno ukazuje na njezinu materijalnu ekskluzivnost. Naime, plava je boja u prirodi vrlo rijetka i stoga je od davnina umjetnicima i znanstvenicima predstavljala izazov. U tome je smislu dovoljno spomenuti egipatsko plavu, ultramarin plavu, kobaltno plavu, prusko plavu, kraljevsko plavu, pariško plavu… Iza svakoga od spomenutih naziva krije se priča. Povijesno gledano, zanimljiva je još priča o indigu koju je Issac Newton u okviru svoga poznatog pokusa prepoznao kao zasebnu svjetlosnu vrijednost, različitu od plave, dok, kada je riječ o našoj svakodnevici, pitanja sigurno otvaraju kolorističke vrijednosti boje koju u CMYK sustavu jednostavno nazivamo cijanom. Radionicom se sudionike kratko upoznaje s plavom bojom, s time da se naglasak stavlja i na njezino prostorno djelovanje, ali i na simboliku koja je vrlo bogata i usko vezana s prostornopovijesnim kontekstima njezinih pojedinih nijansi. U praktičnome dijelu radionice njezini sudionici, poput Yvesa Kleina nekoć, kreiraju svoje vlastite plave boje te ih imenuju. Na taj način nastaje posebna paleta plave boje kao originalni materijalni produkt radionice. |
