| Popis: |
Tijekom 19. stoljeća, kako bi skrenuo pozornost Europe na pitanje slavenskih naroda, Josip Juraj Strossmayer gradio je odnose s političarima visokih europskih diplomatskih krugova. U pogledu Italije, đakovački biskup kontaktirao je s ministrom vanjskih poslova Emiliom Viskontijem Venostom, te prijateljevao s Marcom Minghettijem, predsjednikom vlade od 1863. do 1864., te od 1873. do 1876., kao i s njegovom suprugom donom Laurom, koje je upoznao u Beču. Minghettiju, koji je odigrao važnu ulogu u postizanju sporazuma između Italije i Svete Stolice, Strossmayer je poslao pismo glede zakona o jamstvima i povlasticama kojim se trebalo urediti Rimsko pitanje. Strossmayer se u tom dokumentu pokazao sklon talijanskoj politici utoliko što je, u svijetlu talijanskog preporoda, novu državu Savoju smatrao mogućim saveznikom. Njegovi Italiji naklonjeni stavovi, koju je smatrao «modelom» nacionalne borbe, ipak su se korjenito promijenili nakon obnove Trojnog saveza (1887.). Talijanska politika također je pokazivala veliki interes za panslavistička gibanja na Balkanskom poluotoku. Fenomen panslavizma, dalje podijeljen, s obzirom na namjenu, na tri dijela: politički, književni i vjerski, bio je predmetom publikacija i službenih izvješća. Na oba se područja mons. Strossmayer pojavljuje kao vođa vjerskog panslavizma, iako je često bio pogrešno povezivan s idejom utemeljenja nacionalne slavenske crkve jer se njegovo djelovanje u korist uvođenja glagoljske liturgije vezivalo uz pokrete kao što je galikanizam. Ranije iznesene činjenice naglašavaju važnost mons. Strossmayera koji je, iako živjevši u pograničnom kraju, služio kao most između politika zapadne i istočne Europe, te ujedno rasvjetljavaju ulogu klera u toj krhkoj ravnoteži između buđenja nacionalne svijesti s jedne, te vjerskih obveza s druge strane. |
