| Popis: |
Uljudno ili uvijeno govorenje o temama koje (nam) izazivaju nalagodu smatramo obveznim dijelom kućnog odgoja, a osobe koje verbaliziraju sve što im je na umu ili stvari nazivaju pravim imenom skloni smo okarakterizirati mentalno nestabilnima ili barem društveno neprilagođenima. Kontinuirana potreba da u tom smislu cenzuriramo vlastiti jezik rezultira nevjerojatnom dinamikom raspoloživih mehanizama jezičnih mijena – nabujala sinonimija oko pojedinih (tabuiziranih) koncepata ili domena stoga je nerijetko putokaz za razumijevanje pozadinskih društvenih fenomena. Tabuizirani dijelovi leksika, kontaminirani negativnim konotacijama koncepta koji označuju, uvijek iznova generiraju procese jezičnih promjena, to dinamičnije što je neki društveni tabu snažniji, kontroverzniji. No, ta se dinamika ne zadržava samo u okvirima tabuiziranih domena, već se tabuizirani jezični registar, sada detabuiziran i odvojen od izvornih referenata, ali i dalje snažnog ekspresivno-emocionalnog naboja, i upravo zbog njega, pretvara u nepresušnu korpusnu bazu u koju posežemo kada smo brutalno izravni, kada psujemo i vrijeđamo, kada osjećamo neizdrživu bol, ali i kada smo bliski, nježni ili tepamo. Taj se (emocionalni) transfer događa u komunikacijskim situacijama u kojima konvencionalniji jezični odabiri naprosto ne dostaju, pri čemu nerijetko blagost eufemizma doživljavamo kao nepoželjnu i neugodnu pretjeranu formalnost, a uvredljivost disfemizma pretvaramo u izraz najintimnije privrženosti. |
