| Popis: |
Glasovirske sonate Božidara Kunca nastale su najvećim dijelom u rasponu od 1927. do 1943. godine, u "zagrebačkom razdoblju" njegova skladateljskog i pijanističkog djelovanja, koje se također tretira kao "doba njegove stvaralačke zrelosti". U kontekstu hrvatske glasovirske glazbe prve polovice 20. stoljeća, Kunc se, po svom skladateljskom senzibilitetu i glasovirskom rukopisu prepoznaje kao umjetnik blizak francuskom načinu poimanja zvuka, točnije impresionističkom idiomu. Dobar dio njegovog glasovirskog opusa nosi tragove te spiritualne pripadnosti, pa tako i njegove četiri sonate za glasovir, u kojima se prepoznaje tipična Kuncova poetična lirska narav, ali i veliko tehničko znanje kojim je vlastito izvoditeljsko iskustvo prenosio u skladbe. U skladu sa svojom drugačijom umjetničkom predodžbom o instrumentalnoj, posebice glasovirskoj glazbi od one, koja je iz razloga pretežitog njemačkog utjecaja na tom području u nas bila dominantna, Kunc je svoj glasovirski sonatni opus oblikovao na novoj glazbenoj estetici, obilježenoj posebnom osjetljivošću prema elementima harmonijskog sloga i tonskog kolorita francuskog impresionizma. U području glasovirske sonate u Hrvatskoj njegovi prethodnici su Vjekoslav Rosenberg-Ružić i Dora Pejačević. Rad donosi i redakcijeske napomene te osvrt na interpretaciju Treće sonate za glasovir. |
