| Popis: |
U prvom poglavlju "Ključne odrednice razvoja arhiva, oblikovanja arhivističkog identiteta i utemeljenja arhivske znanosti" autor polazi od inicijalnog problema, tj. nedovoljnog razumijevanja suvremenih arhiva, općenito isključenih iz obrazovanja ili tek poznatih nekolicini tijekom studija, uglavnom za potrebe istraživanja. Najprije daje pregled povijesnog razvoja arhiva, navodi ključne činitelje njihova oblikovanja, potom definira arhivistiku kao znanost s ishodišta brojnih paradigmi te ističe njezin suvremeni značaj u polju informacijskih i komunikacijskih znanosti. Potom spominje povijesni model obrazovanja arhivista i ciljano ga uspoređuje s povjesničarima, a posebno knjižničarima koji su okrenuti prema vlastitim korisnicima. U tom kontekstu navodi se uloga referentnog arhivista kao posrednika između istraživača i gradiva. Autor polazi od premise da je znanje koje posjeduje referentni arhivist ujedno i sredstvo arhiva, tj. intelektualni kapital. U drugom poglavlju "Redefiniranje profesionalnog identiteta s informacijskog aspekta" autor stavlja u fokus odnos arhiva prema korisnicima. Nakana mu je da arhiv postane značajnija kulturna ustanova pa se upušta u konciznije definiranje korisnika, njihovih potreba i, općenito, korištenja gradiva. Na spomenutim definicijama gradi ideju uvođenja korisničkih studija na razini reference. Pritom polazi od ustaljenih koncepata informacijskih znanosti pa njihovom operacionalizacijom pristupa sveobuhvatnom problemu jer želi da arhivska čitaonica postane prikladno mjesto gdje bi se počela graditi tradicija sustavnijeg istraživanja. Svi postupci oslanjanja na tematsko znanje i memoriju individualnog arhivista postaju manjkavi. Autor navodi potrebu dodatnog educiranja arhivista kako bi stjecali korist od razumijevanja i provođenja osnovnih tehnika istraživanja. Autor je na temelju postavljenog metodološkog okvira te usporedbe s "Pravilnikom o evidencijama korisnika arhiva" ponudio hrvatskim arhivistima preporuke za izradu triju osuvremenjenih korisničkih obrazaca. Treće poglavlje "Redefiniranje profesionalnog identiteta s komunikacijskog aspekta" se inicijalno svodi na otkrivanje teorijske rasprave o provođenju intervjua u arhivskom postavu. Referentni intervju u arhivskom postavu jest poanta međuljudske komunikacije u referentnoj transakciji. Shvaća se u smislu strateških odnosa, znakova i simbola, razmjene iskustava i postignuća ciljeva te implicira percepciju uključenih strana. Autor navodi neverbalne znakove te komunikacijske tehnike samootkrivanja i aktivnog slušanja kako bi ukazao na širi doprinos teorijskih dostignuća komunikacijskih znanosti, primjenjivih na spomenutoj relaciji. Autor uočava da o samom tijeku referentnog intervjua ne postoje zapisana praćenja pa hrvatskim arhivistima dodatno prilaže tablični obrazac kako bi ga počeli svakodnevno koristiti i bilježiti vlastiti rad s korisnicima. Četvrto poglavlje "Kreiranje teorijski vođenih arhivskih programa" polazi od teze da jezgra svakog programa usmjerenog na javnost jest komunikacijska potreba arhiva te izlazak ususret potrebama korisnika i šire javnosti. Autor se posebno fokusira na znanstvenu disciplinu odnosa s javnošću te za polazište uzima pojam odnos kako bi uputio na interakciju jednog entiteta s drugim, radi zadovoljenja uzajamnih potreba i želja. Strateške veze nastaju kada arhiv utječe na publiku ili obratno. Strategija utječe na daljnje postupke prilikom interakcije ne samo s državom već i s drugim subjektima koji se mogu pojaviti u arhivskom poslovanju. Autor smatra da je u javnom sektoru potrebno posvetiti veliku pažnju odnosima s administrativnim i političkim vlastima o kojima inače ovisi i samo postojanje informacijskih usluga, ali i odnosima s regulatornim tijelima te interesno-utjecajnim skupinama, odnosima s drugim tijelima i dionicima organizacija te konačno i odnosima s postojećim korisnicima. Istraživanje discipline odnosa s javnošću se svodi na razumijevanje kako se ljudi osjećaju i ponašaju i pritom se želi shvatiti njihove uloge u organiziranim aktivnostima te usmjeriti pozornost na njihove potrebe u kontekstu dokumentacije. Neminovno je odrediti i važnost evaluacije te evaluacijskog istraživanja koje proizlazi iz koncizno definiranih ciljeva postavljenih tijekom planiranja. Petim poglavljem "Nadogradnja profesionalnog identiteta na disciplini odnosa s javnošću" autor sumira teorijsku raspravu vezanu uz suvremeno arhivističko obrazovanje pred kojim se postavljaju novi izazovi. Ovdje nudi vlastite prijedloge uvođenja novih kolegija u aktualni sustav sveučilišnog obrazovanja: (1) Odnosi s javnošću za arhive, (2) Arhivi, PR i upravljanje događanjima, (3) Referentni arhivist i korisnici, (4) PR i projektni menadžment za arhivske ravnatelje. Poseban doprinos autora ogleda se u činjenici da je navedene kolegije izradio prema suvremenom modelu sveučilišnog obrazovanja, jer ih je ponudio s opisom izvedbe, ciljevima nastave i ishodima učenja. |
