Progoni kršćana, napose u Dioklecijanovo doba
| Autor: | Grgo Grbešić |
|---|---|
| Jazyk: | German<br />English<br />Croatian<br />Italian |
| Rok vydání: | 2007 |
| Předmět: | |
| Zdroj: | Diacovensia, Vol 15, Iss 1, Pp 21-43 (2007) |
| Druh dokumentu: | article |
| ISSN: | 1330-2655 1849-014X |
| Popis: | Progoni kršćana događali su se u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme do 100. godine, drugo od 100. do 250. godine, a treće razdoblje vrijeme od 250. do 311. godine. Međutim, progoni se nisu događali u kontinuitetu. U pojedinim razdobljima kršćani su mogli graditi crkve i organizirati vjerske škole. Stoga, uzroci progona bili su sljedeći: mržnja Židova prema kršćanima, Neronov primjer, uzoran život kršćana, kršćanska tajna obzirom na Euharistiju, kršćanski misionarski duh, gubitak materijalne koristi poganskih svećenika i vračara zbog obraćanja na kršćanstvo, zavist stoika i fi lozofa. Najkrvaviji progoni dogodili su se, međutim, u trećem razdoblju. Naime, prije Dioklecijanovih progona kršćanstvo je, zahvaćajući obrazovane krugove, izvršilo prodor u antiknu kulturu te se reakcija nije morala dugo čekati. Kada je Dioklecijan reorganizirao carstvo krenuo je u obračun s kršćanima. Od 303. do 304. godine izdana su četiri edikta, a točan broj žrtava za vrijeme posljednjih progona ne može se sa sigurnošću utvrditi. Progoni se prestali kada je car Konstantin 313. godine dao kršćanima slobodu vjeroispovijedanja. |
| Databáze: | Directory of Open Access Journals |
| Externí odkaz: |
|