| Popis: |
U ovom se članku raspravlja o grijehu lijenosti i njegovim učincima na okoliš. Riječ je također i o utjecaju ovoga grijeha na volju vjernika da se uhvate ukoštac s problemima što ih pred njih postavlja stanje ekološke krize. O lijenosti se ovdje govori kao o jednom od izvora kulture komoditeta i odbacivanja, a posljedično tome i izvoru zagađenja okoliša. Lijenost vodi prema općem stanju nevoljkosti glede zauzimanja stavova i donošenja odluka o poduzimanju aktivnosti koje bi mogle dovesti do povećanja ekološke svijesti te potaknuti ljude na djelovanje u korist okoliša i očuvanja onoga što još nije razoreno ili oštećeno ljudskim bezobzirnim ponašanjem. Grijeh lijenosti u ovom se članku promatra kao izvorišna točka puta koji vodi bijegu od stvarnosti, a rezultira čovjekovom željom sačuvati »sadašnje načine života« i »poduprijeti autodestruktivne poroke: pokušavajući ih ne vidjeti, boreći se da ih ne prepozna, odlažući važne odluke i praveći se da se ništa nije dogodilo« (LS 59). Lijenost i nepomičnost, nehaj i nemar, posebice kršćana, ubrajaju se među najveće opasnosti na putu osobnog i zajedničkog cjelovitog ekološkog obraćenja koje podrazumijeva priznavanje vlastitih zabluda, grijeha, propusta i nehaja, te iskreno pokajanje i želju za unutarnjom promjenom svijesti i zauzetog ekološkog djelovanja (LS 218). |
