| Popis: |
Francuski psihijatri Lasègue i Falret 1877.godine opisali su fenomen inducirane psihoze i nazvali ga „Folie à deux“ - „ludilo u dvoje“, što podrazumijeva da je sumanuti poremećaj zajednički dvjema ili više osoba u bliskoj emocionalnoj vezi. Do današnjih dana, inducirana psihoza / inducirani sumanuti poremećaj privlači pažnju psihijatara i laika. Prvobitni opisi i zaključci Lasègue-a i Falret- a o tom poremećaju i danas imaju klinički značaj: radi se o fenomenu kod kojega induktor, osoba s genuinom psihozom (shizofrenijom, ali i perzistirajućim sumanutim poremećajem), „nameće“ sumanute ideje (najčešće persekutorne i hipohondrijske) osobi ili osobama s kojima je čvrsto afektivno povezan. Tipično, induktor je starija, dominantnija i inteligentnija osoba, a inducirana osoba je naglašeno sugestibilna i podređena, ambivalentnog stava spram induktora. Induktor i inducirani obično žive izolirani od okoline, najčešće su u krvnom srodstvu, što upućuje na ulogu nasljedstva u etiologiji poremećaja - najčešće su posrijedi dvije sestre (često blizanke) te majka i dijete. Moguće je da psihički bolesna osoba inducira i dvije ili više osoba, ili pak cijelu svoju obitelj. U MKB-10 klasifikaciji, inducirani sumanuti poremećaj (F 24) uključuje simbiotsku psihozu, a isključuje „folie simultanèe“, poremećaj koji podrazumijeva istovremeno (simultano) javljanje sumanutih ideja u dvije povezane osobe, kod kojega se spominje ista precipitirajuća trauma kod oboljelih, uz predispoziciju za psihozu. Sumanute ideje u inducirane osobe mogu biti slične ili istovjetne idejama u induktora. Nije uvijek jednostavno razlučiti tko je od bolesnih osoba „izvorni“ bolesnik, a tko je induciran ; nekada se to razjasni razdvajanjem osoba, koje je i u terapijskom smislu indicirano. U radu prikazujemo 16-godišnje dvojajčane blizanke koje se od svoje 11.godine liječe po psihijatru, a u njihovoj 14.godini postavljena im je dijagnoza akutnog psihotičnog poremećaja. Obzirom da se majka djevojaka liječi po psihijatru zbog psihičkih smetnji u okviru perzistirajućeg sumanutog poremećaja (paranoidne psihoze), u radu s blizankama javile su se određene diferencijalno- dijagnostičke dileme. U terapijskom smislu, nametnuli su se opstruirajući otpori u liječenju: obzirom na simbiotski odnos između blizanki, ali i blizanki i njihove majke, najčešće je bilo onemogućeno razdvajanje blizanki (u terapijskoj i svakodnevnim situacijama), koje bi, moguće, bilo terapijski povoljno, a razjasnilo bi i dijagnostičke dileme. |
