| Popis: |
Osnovni je cilj ovoga rada usporediti švedski i hrvatski jezik s obzirom na (glagolski) aspekt. Posebna je pozornost posvećena „ aspektnoj” ulozi švedskih glagolskih čestica, odnosno švedskim dvočlanim glagolima te ulozi hrvatskih prefiksa u prefigiranim glagolima. Općenito govoreći, aspekt se često različito definira i u germanskim i u slavenskim jezicima. U germanskim jezicima promatra se kao leksička i(li) sintaktička kategorija, a u slavenskim kao gramatička kategorija svojstvena glagolima. Iz slavenske perspektive često se stoga tvrdi da germanski jezici nemaju aspekt. S druge strane, sličnosti su između germanskih dvočlanih glagola i slavenskih prefigiranih glagola očigledne i katkada navode jezikoslovce na zaključak da se jednima i drugima izražava upravo aspekt. Suprotna gledišta rezultat su duge i zamršene povijesti, o čemu se govori u prvome dijelu rada, gdje su također definirani osnovni aspektološki pojmovi – aspekt (glagolski vid) kao gramatička kategorija slavenskih glagola, inherentno glagolsko značenje kao značajka svih glagola, aktionsart kao leksička značajka izvedenih (složenih) glagola i aspektnost kao složena sintaktička kategorija. Na temelju proučene literature, postavljene su tri osnovne pretpostavke: da švedske čestice i hrvatski prefiksi pokazuju niz zajedničkih osobina (isto podrijetlo, uporaba i uloga), pa se može pretpostaviti da čestice, kao i prefiksi, imaju aspektnu ulogu ; da postoji podudaranje u uporabi određenih objekata u germanskim i perfektivnih glagolskih oblika u slavenskim jezicima ; da švedske čestice i hrvatski prefiksi imaju istovjetnu leksičku ulogu, tj. da i jedni i drugi izražavaju aktionsart. Građu čini 7736 švedskih rečenica s dvočlanim glagolima i njihovih prijevoda na hrvatski, a prikupljena je iz pet romana švedskih književnika i njihovih prijevoda na hrvatski. Raščlamba je pokazala da oba jezika imaju mogućnost izražavanja istih aspektnih značenja, ali to čine djelomično različitim sredstvima – oba jezika to čine pomoću inherentnoga glagolskoga značenja, aktionsarta i aspektnosti, a hrvatski još i pomoću gramatičke kategorije glagolskoga aspekta (vida). To znači da se prva pretpostavka nije potvrdila, tj. dok su hrvatski glagoli jasno perfektivni ili imperfektivni, aspektno tumačenje švedskih dvočlanih glagola moguće je tek iz njihova sintaktičkoga konteksta, što znači da ovisi o aspektnim obilježjima na sintaktičkoj razini. S druge strane, raščlamba je potvrdila da švedske čestice i hrvatski prefiksi imaju istovjetne leksičke uloge, odnosno mogućnost izražavanja aktionsarta, koji doprinosi aspektnom tumačenju rečenice, ali nije aspekt sam za sebe. Na temelju građe pretpostavka o sukladnome odnosu između određenih objekata u švedskome i perfektivnih glagolskih oblika u hrvatskome također nije u potpunosti dokazana. Podudaranje je primijećeno u 87% primjera prijelaznih dvočlanih glagola, koji su prevedeni perfektivnim glagolima u hrvatskome. Međutim, raščlamba je pokazala da su drugi elementi sintaktičkoga konteksta (prilozi, veznici, glagolska vremena, aktionsart) barem podjednako važni za perfektivno tumačenje švedskih rečenica kao što su to određeni objekti. Drugim riječima, samo određeni objekti nisu dovoljni za perfektivno tumačenje švedske rečenice. Na temelju građe zaključeno je da je osnovna razlika između švedskoga i hrvatskoga aspektnoga sustava u tome što hrvatski ima i jednostavnu (glagolski vid) i složenu aspektnost (aktionsart, inherentno glagolsko značenje, sintaktički kontekst), dok švedski ima samo složenu aspektnost. |
