| Popis: |
Anđelko Badurina rođen je u Lunu na otoku Pagu 2. listopada 1935. godine. Gimnazijsko obrazovanje započeto u Senju nastavio je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a završio u Splitu. Novicijat u Provinciji franjevaca trećoredaca započeo je 1951. godine, 3. kolovoza 1952. položio je prve redovničke zavjete, a 19. ožujka 1958. svečane. Za svećenika je zaređen 1961. u zagrebačkoj katedrali. Diplomirao je teologiju 1963. (tema diplomskoga rada bila je: Suvremeni grčko- pravoslavni teolozi o jedinstvu pravoslavlja, 1962.) i pohađao poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U Historijskom institutu JAZU i Državnom arhivu NR Hrvatske pohađao je tečajeve latinske, ćirilske i glagoljske paleografije te arhivistike. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je povijest umjetnosti te se zaposlio 1969. kao stručni suradnik u Institutu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (od 1975. do 1990. Centar/Institut za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu). U početku je radio kao tajnik Instituta, a od lipnja 1971. do travnja 1972. bio je i vršitelj dužnosti direktora Instituta, a potom je rad nastavio u znanstvenim zvanjima. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranio je magisterij s područja povijesti umjetnosti (Iluminacija srednjevjekovnih pravničkih rukopisa u Dalmaciji – Dubrovnik, 1972.), a potom i doktorat u istome području (Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja, 1974.). Oba je ova rada mentorirao ugledni hrvatski povjesničar umjetnosti prof. dr. Milan Prelog. U svojoj matičnoj struci i na radnom mjestu redovno je napredovao: zvanje znanstvenog suradnika postigao je 1974., višeg znanstvenog suradnika 1980., dok je u zvanje znanstvenog savjetnika izabran 1987., a 1998. biran je u ondašnje zvanje znanstvenog savjetnika drugi put, tj. u trajnom zvanju, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti umjetnosti. Uža specijalnost fra Anđelka Badurine bio je srednji vijek: ikonografija, ikonologija, iluminirani rukopisi, samostanska arhitektura, urbanizam, hagiotopografija te istraživanje hrvatskoga glagoljaštva u cjelini. Završio je osobne projekte Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj (tiskano kao knjiga 1995. godine, zasebno na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Instituta za povijest umjetnosti, a u okviru serije Monumenta artis Croatiae) i Hagiotopografija Hrvatske (objavljeno 2006. u izdanju Instituta za povijest umjetnosti i Kršćanske sadašnjosti na kompaktnom disku kao računalna baza podataka). Istraživao je gotovo u svim državnim i crkvenim arhivima u Hrvatskoj, a u inozemstvu u Vatikanu, Veneciji, Beču i Budimpešti. Izuzetno je velik njegov doprinos uređenju sakralnih zbirki te izradi niza elaborata za restauraciju i revitalizaciju oštećenih, napuštenih ili ostarjelih samostana i drugih zdanja u Hrvatskoj. Osim toga, autor je mnogobrojnih radova i knjiga (npr. Iluminirani rukopisi u gradu Korčuli, 1974. ; Porat – samostan franjevaca trećoredaca 1480-1980, 1980. ; Sakralni prostor tijekom povijesti i danas, koautor, 1987. ; Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja, 1990. ; Boljunski glagoljski rukopisi: Kvaderna od dot cerkav boljunskeh, 1992. ; Datja i prijatja: primici i izdaci samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša u Martinšćici na otoku Cresu, 1995. ; Inventar samostana sv. Marije Magdalene u Portu na otoku Krku 1734. – 1878., 2013. ; Marinski običajnici, 2020.) te uredio – od prvoga izdanja 1979. do danas nezaobilazni priručnik povjesničara umjetnosti – Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. U mirovinu je otišao 2000. kao znanstveni savjetnik Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Fra Anđelko Badurina obnašao je različite dužnosti u svojoj redovničkoj zajednici: tajnik Provincije, definitor, kustos. Bio je član Vijeća Odjela za hrvatski glagolizam od njegova osnutka 1987. godine. Posljednjih četrdesetak godina života proveo je u samostanu sv. Franje u Odri, gdje je bio višegodišnji gvardijan i ekonom. Bio je jedan od osnivača Teološkog društva „Kršćanska sadašnjost“ (TDKS) u Zagrebu te član Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatskog arheološkog društva, Bizantološke sekcije Razreda za društvene znanosti HAZU itd. Godišnju državnu nagradu za znanost za istaknuto znanstveno djelo (Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj) u području humanističkih znanosti dobio je 1996. godine, a odlukom je predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana 1999. odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. „Zbog iznimna doprinosa proučavanju hrvatske glagoljske baštine“ Društvo prijatelja glagoljice u Zagrebu proglasilo ga je 2003. svojim počasnim članom. Fra Anđelko Badurina preminuo je 14. prosinca 2013. godine u samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša u Odri nadomak Zagreba, u 79. godini života. Badurina se profilirao kao vrstan znalac srednjovjekovne povijesti umjetnosti, posebice iluminacije srednjovjekovnih rukopisa, te kao zaslužan istraživač hrvatskoga glagoljaštva i njegova franjevačkog trećoredskog ogranka. Najbolja uspomena na fra Anđelka ogledat će se u njegovim vrijednim knjigama i radovima, a njegova prepoznatljivost razabirati u izrazitoj izričajnoj sažetosti i beskompromisnoj temeljitosti – pisani mu radovi, naime, mahom nisu prelazili više od nekoliko kartica teksta, a gotovo je uvijek na znanstvene skupove išao potpuno pripremljen, s gotovim natipkanim tekstom koji bi odmah nakon izlaganja znao predavati organizatorima za izdavanje u zborniku radova. Vjerujemo da će – uz Iluminirane rukopise u Hrvatskoj i Hagiotopografiju Hrvatske – njegov Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, koncepcijski osmišljen uz pomoć bliskog mu prijatelja Branka Fučića, a objelodanjen uz dodatnu pomoć ostalih suradnika (Radovan Ivančević, Marijan Grgić, Doris Baričević, Emilijan Cevc, Mitar Dragutinac, Dragutin Nežić) ostati posve originalna i neprolazna vrijednost u hrvatskoj leksikografiji i kulturi uopće. Vjerujemo također da će njegova osobnost, njegova znanstvenička osebujnost te ljudska i redovnička jedinstvenost i jednostavnost ostati u dobroj i dubokoj memoriji sviju onih koji su ga poznavali, koji su prijateljevali s njime i s njime surađivali. |
