| Popis: |
U ovoj je monografiji obrađena povijest knezova Babonića od njihovih prvih spominjanja u povijesnim izvorima na samome kraju 12. i početkom 13. stoljeća pa sve do kraja 14. stoljeća. To je razdoblje krupnih promjena u političkom životu dolaskom novoga kralja Žigmunda Luksemburškoga na prijestolje u zemljama Krunovine Sv. Stjepana, ali i promjenama u društvu do kojih dolazi na prijelazu iz razvijenoga u kasni srednji vijek, a donosi znatne promjene i u životu samih knezova Babonića. Naime, u to se doba njihov politički utjecaj na šira društvena zbivanja znatno smanjio, a domena njihovih posjeda svela se na usko područje uz rijeku Unu. Podrijetlo knezova Babonića nije moguće potpuno osvijetliti zbog nedostatka povijesnih izvora. Njihova se ishodišna točka svakako nalazila na južnom prostoru Gorske županije, tj. negdje na južnim padinama današnje Zrinske gore prema rijeci Uni. Činjenica je da se već zarana u svojim intitulacijama koriste terminom comes te su očito značajniji društveni položaj ostvarili u ranijem periodu, nezabilježenom u sačuvanim povijesnim izvorima. Moguće je da su njihovi preci bili jobagioni neke od kraljevskih utvrda na prostoru stare Gorske županije, pa bi eventualne zasluge za kralja mogle biti povezane s ratničkim službama. S druge strane, jednako je tako moguće da su preci knezova Babonića bili pripadnici jednoga po imenu nepoznata roda od šest rodova Gorske županije, koji se tako skupno nekoliko puta spominju tijekom 13. stoljeća. U tom bi slučaju upravo službe unutar kraljevskoga administrativnog aparata ili neke određene usluge učinjene samome vladaru svakako potaknule identifikacijsko, a potom i imovinsko razdvajanje pojedinih grupa unutar veće srodničke zajednice, najprije tijekom vjerojatno druge polovine 12. stoljeća nepoznatoga pretka kneza Stjepana I. od Goričke i njegovih sinova Stjepana III. i Babonega III. od Vodice, a potom tijekom sredine 13. stoljeća sinova kneza Babonega I., knezova Stjepana II. i Babonega II. U svim navedenim slučajevima identifikacijsko i imovinsko razdvajanje pospješeno je, a vjerojatno i potaknuto, bliskim odnosom s kraljem. Isto tako, potrebno je naglasiti da je vjerojatno ishodište knezova Babonića bila utvrda Zrin, koja se, doduše, u pisanim izvorima spominje razmjerno kasno, tek krajem 13. stoljeća, no svakako je indikativno da se prilikom tih prvih spominjanja navodi kao vlasništvo knezova Babonića. S druge strane, imajući u vidu arhitektonske osobine i sam položaj Zrina, moguće je da je upravo ta utvrda bila njihovo ishodište, bilo kao rodovska utvrda predaka knezova Babonića ili kao kraljevska utvrda koje su preci knezova Babonića bili jobagioni. Nažalost, zbog nedostatka sačuvanih povijesnih izvora teško je znatno više kazati o podrijetlu i ishodištu knezova Babonića. Od sredine pa sve do kraja 13. stoljeća knezovi Babonići nastavili su se postupno izdizati na društveno-političkoj ljestvici, ne samo onodobne Slavonije nego i čitave političko-teritorijalne tvorevine koju se naziva zemlje Krunovine Sv. Stjepana, u procesu koji je popratilo i širenje njihovih posjeda, sve do drugoga desetljeća 14. stoljeća, tj. vremena u kojemu su najprije knez Stjepan V., pa potom i njegov brat Ivan I. obnašali gotovo nasljednu čast slavonskih banova. U to su doba Babonići imali mnoštvo utvrđenih gradova i posjeda ne samo u dolini Une nego i na širemu prostoru današnje Banovine, Korduna, Žumberačko-samoborskoga gorja, potom niz posjeda i utvrda oko Zagreba (Susedgrad, Medvedgrad, Želin), ali i na prostoru današnje Moslavačke gore te u dolini rijeke Vrbasa. Većinu posjeda Babonići su ili kupili ili dobili od vladara. Nakon sukoba s novim slavonskim banom Mikcem, eksponentom politike kralja Karla Roberta, Babonići su sredinom trećega desetljeća 14. stoljeća doživjeli vojni poraz podno utvrde Stjeničnjak, koji se uskoro pokazao mnogo kobnijim nego što se to isprva činilo. Ne samo da su izgubili politički utjecaj, nego im je kralj u razmjerno kratkom vremenu oduzeo gotovo sve utvrđene gradove i posjede osim onih koji su se nalazili u dolini Une. Unatoč tome, u drugoj polovini 14. stoljeća Babonići su, i to poglavito ona grana koja će se poslije zvati knezovima Blagajskim, donekle restaurirali politički, gospodarski i društveni utjecaj te će upravo prostor srednjega i donjega toka Une, uz iznimku Zrina, Dubice i kraljevskoga Bihaća, postati centar njihovih posjeda u idućim stoljećima sve do sredine 16. stoljeća, kada te prostore konačno zauzimaju Osmanlije. Nakon što se Baboniće od početka 13. stoljeća može pratiti u sačuvanim povijesnim vrelima, očito je da su već tada podijeljeni na identifikacijskoj i imovinskoj osnovi na dvije, krvnim srodstvom povezane, grane – knezove od Vodice i potomke kneza Babonega I. Iako je u promatranom razdoblju temeljna srodnička zajednica bila obitelj, potrebno je napomenuti da se knezovi Babonići, tj. potomci kneza Babonega I., sredinom tridesetih godina 14. stoljeća dijele na grane roda knezova – krupsku i blagajsku, od kojih će upravo blagajska grana preživjeti na prostorima zemalja Krunovine Sv. Stjepana do sredine 16. stoljeća, kada će se njihovi potomci preseliti na prostor Njemačkoga Carstva, točnije u Kranjsku. Prema sačuvanim pečatima knezova Babonića s kraja 13. stoljeća moguće je utvrditi izgled njihova grba, koji se, doduše, s vremenom mijenjao, ali su zadržani osnovni heraldički element – kose grede. U početku se na grbu redovito nalazio uspravni propeti lav, kojega su nakon povezivanja s obitelji Ursini zamijenili ruža i medvjed. Knezovi Babonići ženidbenim su vezama nastojali osigurati što bolji politički položaj ne samo unutar nego i izvan granica kraljevstva. U vremenima najvećega uspona na društvenoj ljestvici, krajem 13. i početkom 14. stoljeća, ženili su se pripadnicama moćnih magnatskih obitelji izvan granica zemalja Krunovine Sv. Stjepana kao što su bili goričko-tirolski knezovi, Ortenburžani ili pak potomci bosanskoga bana Prijezde. No od druge polovine 14. stoljeća Babonići sve više za žene uzimaju pripadnice plemićkih rodova ili magnatskih obitelji s prostora zemalja Krunovine Sv. Stjepana kao što su bili knezovi Kurjakovići ili lokalno rodovsko plemstvo poput Ratetića. Kao i drugi onodobni magnati zemalja Krunovine Sv. Stjepana, i knezovi Babonići imali su mrežu svojih službenika i familijara koji su za njih obavljali razne službe poput upravitelja posjeda, poslanika, kaštelana utvrda, ali su ih i pratili u vojnim pohodima kao članovi njihova banderija, koji su Babonići, prema sačuvanim povijesnim izvorima, imali od kraja 13. stoljeća. Osim toga, Babonići su imali svoja kultna mjesta kao što je bio oltar Sv. Križa u kapeli sv. Nikole unutar kompleksa cistercitskoga samostana u Topuskom, ali su bili i patroni mnogih crkava i samostana na širokom prostoru svoje državine. Štoviše, na tom su prostoru razvijali gospodarstvo poticanjem trgovine, izgradnjom trgovišta i raznih neagrarnih naselja podno svojih utvrđenih gradova, i to poglavito u dolini Une, tj. uz jedan od najvažnijih trgovačkih putova koji je spajao srednjovjekovnu Hrvatsku i Dalmaciju sa Slavonijom i Ugarskom. Iako se ovom monografijom pokušalo dati što više odgovora o širem društvenom, političkom, gospodarskom, kulturnom i religioznom životu knezova Babonića od početka 13. do kraja 14. stoljeća, na neka se pitanja odgovorilo tek donekle. Stoga daljnja istraživanja treba usmjeriti na definiranje odnosa Babonića prema onim crkvenim središtima koja nisu detaljno obrađena u ovome radu, a odnose se na promatrani period do kraja 14. stoljeća. U prvom se redu to odnosi na pitanje njihova odnosa prema franjevcima i dominikancima, ali i pavlinima, tj. redovničkim zajednicama koje su imale samostane i kuće na prostoru državine knezova Babonića. Dakako, posebno je istraživačko pitanje daljnji povijesni razvoj knezova Blagajskih, grane knezova Babonića, u 15. i 16. stoljeću te njihovo unutrašnje funkcioniranje, ali i odnos prema vladaru, banovima te društvenim i crkvenim sjedištima. Štoviše, pitanje koje je posebno potrebno istražiti vrijeme je osmanske prijetnje knezovima Blagajskim od kraja 15. pa sve do sredine 16. stoljeća i pada Pounja u osmanske ruke. Da bi se odgovorilo na ovo i sva preostala pitanja, potrebno je detaljnije istražiti ne samo objavljenu i poznatu neobjavljenu izvornu diplomatičku građu, nego i odraditi veliki posao u povijesnim arhivima, ponajprije u Budimpešti i Beču, ali i potražiti moguće spominjanje knezova Blagajskih u raznim kronikama srednjoeuropske provenijencije. |
